Naslovnica
U studenome 1989. odigrao se jedan od ključnih događaja u europskoj povijesti koji simbolizira početak raspada komunističkih sistema. Pad Berlinskoga zida za većinu je komunističkih europskih zemalja značio početak demokratizacije društva. Bila je to i najava turbulentnoga doba na prostoru SFRJ. Sve dublja ekonomska i politička kriza povećavala je razlike među republikama i općenito nezadovoljstvo. Pojava srpskoga nacionalnoga pokreta pod vodstvom Slobodana Miloševića i neprikrivenih ideja o projektu tzv. Velike Srbije dodatno će povećati tenzije koje će kasnije prerasti u otvoreni sukob. Takve su okolnosti potaknule Savez komunista Hrvatske (SKH) na stanovitu liberalizaciju sustava. Liberalizacija je omogućila otvoreniju kritiku jednopartijskoga sistema, što je rezultiralo pojavom reformskih političkih inicijativa, odnosno osnivanjem oporbenih političkih stranaka. Među prvima osnovani su Hrvatski demokratski zbor (kasnije Hrvatska demokratska zajednica, HDZ), Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), Hrvatski socijalno-liberalni savez (HSLS) te Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH), dok je Savez komunista Hrvatske promijenio naziv u Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP).
Prvi demokratski višestranački izbori u Hrvatskoj nakon 1938. održani su u dvama izbornim krugovima 1990. Prvi izborni krug održan je 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja. Uvjeti za njihovo održavanje stvoreni su u veljači te godine usvajanjem amandmana na Ustav SRH, a zatim i Ukazom o proglašenju Zakona o izboru i opozivu odbornika i zastupnika te Odlukom o raspisivanju izbora za zastupnike za Sabor SRH. Gotovo tri milijuna hrvatskih građana izašlo je na birališta, a izbori su rezultirali uvjerljivom pobjedom Hrvatske demokratske zajednice. U odgovoru na takav ishod Jugoslavenska narodna armija oduzela je Hrvatskoj naoružanje njezine Teritorijalne obrane, najavivši time da neće poštivati njezino pravo na samoodređenje. Izbori u proljeće 1990. upamćeni su kao događaj koji je obilježio prijelaz Hrvatske prema demokratskom političkom sustavu.
Idući korak prema uspostavi samostalne države bilo je utemeljenje višestranačkoga Sabora SR Hrvatske. Sukladno rezultatima izbora formiran je tada još uvijek trodomni Sabor. Povijesna konstituirajuća sjednica održana je 30. svibnja 1990. uz nazočnost brojnih uzvanika. Za predsjednika Sabora izabran je Žarko Domljan, a za potpredsjednike Ivica Percan, Stjepan Sulimanac i Vladimir Šeks. Na mjesto predsjednika Izvršnoga vijeća Sabora izabran je Stjepan Mesić, a predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske proglašen je Franjo Tuđman. Tim svečanim činom demokratske promjene vlasti okončana je dugogodišnja komunistička vladavina na tlu Hrvatske.
Promjene Ustavnoga zakona započete u ljeto 1990. bile su uvertira donošenju novoga Ustava Republike Hrvatske. Izrada Ustava povjerena je Ustavotvornoj komisiji koju su činili istaknuti predstavnici političkih i akademskih krugova. Novi je Ustav RH, kao i Zakon o grbu, zastavi i himni RH te Zakon o zastavi i lenti predsjednika RH donesen 21. prosinca, a Ustav RH jednoglasno je proglašen na svečanoj sjednici Sabora 22. prosinca 1990., pred Božić, zbog čega je poznat i kao Božićni Ustav. Ustavom je potvrđena trodioba vlasti i polupredsjednički sustav, a Republika Hrvatska definirana je kao jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država.
Tijekom pregovora o razrješenju krize u SFRJ predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman donio je 25. travnja 1991. Odluku o raspisivanju referenduma na kojemu se odlučivalo o hrvatskoj samostalnosti. Referendum je održan 19. svibnja 1991., a volja građana iskazana je odgovorima na dva pitanja. Pitanje na plavom listiću glasilo je: 'Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?', a pitanje na crvenom listiću: 'Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?'. Referendumu se odazvalo 83,56% birača, od kojih se 93,24% opredijelilo za samostalnu i suverenu Hrvatsku.
Postupak razdruživanja Republike Hrvatske od ostalih republika SFRJ započeo je 25. lipnja 1991., kad je Sabor RH, sukladno volji građana iskazanoj na referendumu, donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH. Odluka se temelji na neotuđivom, nepotrošivom, nedjeljivom i neprenosivom pravu hrvatskoga naroda na samoodređenje, uključujući pravo na razdruživanje, što proizlazi iz samoga Ustava, te ujedno predstavlja temelj za međunarodno priznanje Hrvatske kao samostalne države. Istoga dana doneseni su i Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnoga zakona za provedbu Ustava RH, Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH.
Na poticaj Europske zajednice, kao pokušaj mirnog rješavanja jugoslavenske krize, 7. srpnja 1991. održan je sastanak na Brijunima kojemu su prisustvovali predstavnici Europske zajednice, Hrvatske, Slovenije i Srbije te većina članova Predsjedništva SFRJ. Hrvatska, Slovenija, Srbija i JNA potpisale su sporazum o prekidu ratnih djelovanja u Sloveniji i tromjesečnoj odgodi provedbe odluka o proglašenju neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Akt, poznat kao Brijunska deklaracija, značio je stanovitu institucionalizaciju i internacionalizaciju krize, ali nije osigurao njezino rješavanje mirnim putem. Unatoč dogovoru izvršena je agresija na Republiku Hrvatsku.
Koraci prema hrvatskoj neovisnosti nailazili su na nezadovoljstvo i otpor saveznih vlasti i dijela hrvatskih Srba. Nakon višemjesečnih provokacija i terora njihovih paravojnih formacija potpomognutih postrojbama JNA izjava saveznog sekretara za narodnu obranu SFRJ, generala Veljka Kadijevića, u rujnu 1991. o predstojećim akcijama JNA označila je svojevrsnu objavu rata Hrvatskoj. Unatoč Brijunskoj deklaraciji i nastojanjima Hrvatske i međunarodne zajednice, kojima je cilj bio izbjegavanje sukoba, JNA i srpske paravojne postrojbe u listopadu 1991. započele su otvoreni napad na Hrvatsku. Uslijedila je višegodišnja agresija koja je ugrozila teritorijalni integritet Republike Hrvatske i živote njezinih građana.
Nakon isteka tromjesečne odgode Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH Sabor RH 8. listopada 1991. donio je Odluku o odcjepljenju Republike Hrvatske od SFRJ i njezinu osamostaljenju raskinuvši time sve državnopravne veze s drugim republikama i pokrajinama SFRJ. Ta povijesna sjednica Sabora održana je u podrumu zgrade INA-e u Šubićevoj ulici zbog opasnosti od zračnoga napada kakvoj je Zagreb bio izložen prethodnoga dana, kad su raketirani Banski dvori. Svake se godine događaj obilježava kao dan kad je Sabor proglasio neovisnost Republike Hrvatske.
Prve zemlje koje su od lipnja do prosinca 1991. priznale Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu bile su Slovenija, Litva, Ukrajina i Letonija, koje tada ni same nisu bile međunarodno priznate. Island i Njemačka bile su prve međunarodno priznate države koje su 19. prosinca 1991. donijele odluku o priznanju Hrvatske. Do priznanja država Europske zajednice, 15. siječnja 1992., Hrvatsku je priznalo još nekoliko europskih zemalja, među kojima i Sveta Stolica, a tijekom 1992. i mnoge izvaneuropske države. Uspostava diplomatskih odnosa s drugim državama za Hrvatsku je značila konačnu međunarodnu afirmaciju.
Za vrijeme trajanja agresije, 22. svibnja 1992., Republika Hrvatska postala je 178. članicom Ujedinjenih naroda (UN-a). Članstvo je Hrvatskoj, uz prethodno priznanje neovisnosti, donijelo međunarodni legitimitet i potporu u obrani državnoga suvereniteta. Tom je prilikom predsjednik Franjo Tuđman, u obraćanju Glavnoj skupštini UN-a, izrazio najdublju zahvalnost za primanje u članstvo ponosno istaknuvši kako će se od tada hrvatski stijeg slobodno vijoriti kako pred zgradom UN-a tako i svugdje po svijetu. Na povratku iz New Yorka predsjednika su dočekali mnogobrojni građani na zagrebačkome Trgu bana Josipa Jelačića.
Proces ostvarivanja hrvatske neovisnosti pratili su događaji velikoga simboličkoga značenja. U listopadu 1990., nakon 43 godine, na glavni je zagrebački trg vraćen spomenik bana Josipa Jelačića. Te je godine, nakon dva desetljeća, obnovljen rad Matice hrvatske. U svibnju 1991. održana je svečana smotra postrojbi Zbora narodne garde, preteče današnje Hrvatske vojske, na stadionu u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu. Osamostaljivanje Republike Hrvatske odrazilo se i na uvođenje nove hrvatske valute. Hrvatski dinar, kao privremena valuta, uveden u prosincu 1991., trebao je biti zamijenjen hrvatskom krunom, no naposljetku je službenom valutom 1994. proglašena hrvatska kuna. Zimske olimpijske igre u Albertvilleu 1992. bile su prvi sportski događaj na kojemu je nastupila hrvatska reprezentacija, a prvi uspjesi koji su privukli pažnju svjetske javnosti bile su medalje osvojene na Ljetnim olimpijskim igrama u Barceloni 1992.
